Neko je oklevetao Mirka i Slavka

Piše Vasa Pavković

S raznih, pre svega desničarskih, ali i centralnih „položaja“ jedan od najsvetlijih perioda srpske i jugoslovenske istorije – učešće u pobedi nad nacizmom, u najvećem ratnom sukobu na planeti – nipodaštava se i ništi u ime tzv. „nacionalne sloge“ u budućnosti!

U čast Dana pobede 9. maja dnevni list „Danas“ pojavio se u  neobičnom ruhu, sa „koricom“ posvećenom strip junacima – Mirku i Slavku. Preko Mirkovog lika u akciji stajala je i „parola“ – „Sećanje na vremena kad se pobeđivalo“, a s naslovne strane nas je bodrila i naznaka „Poklon čitaocima legendarni strip Mirko i Slavko“. Odista u listu je svaki čitalac dobijao, kako se to kaže „na poklon“, kolornu sveščicu od 32 strane sa jednom od stotina i stotina objavljenih epizoda slavnog serijala.

SVE SLUČAJNOSTI – NAMERNE
Na prvi pogled – lep gest i interesantan projekat dnevnika. Tim pre što dolazi u vreme kada se, a sve „radi pomirenja partizana i četnika“ – ne biraju sredstva da se partizani i njihova pobeda oblate, izbrukaju, dovedu u pitanje itd. S raznih, pre svega desničarskih, ali i centralnih „položaja“ jedan od najsvetlijih perioda srpske i jugoslovenske istorije – učešće u pobedi nad nacizmom, u najvećem ratnom sukobu na planeti – nipodaštava se i ništi u ime tzv. „nacionalne sloge“ u budućnosti! Kao da ne možemo biti složni i ako istina ostane istina i kao da je obmana zaloga sloge!
No s tih širokih horizonata istine i laži, vratimo se Mirku i Slavku. Ne može biti, a da je sasvim slučajno u novinama „Danas“ „reprizirana“ sveščica s naslovom „Na smrt osuđeni“. Kao što nije slučajno ni da se u propratnim tekstovima velike „korice“ po ko zna koji put pominju stereotipi o slavnom stripu, stereotipi koje su uspostavili ljudi koji nisu čitali Mirka i Slavka, odnosno oni koji stripu uopšte, a potom i stripu o dečacima partizanima nisu mislili dobro.
Na primer, iz „Leksikona JU mitologije“, a po ko zna koji put se to čini, priređivači prenose tvrdnju kako kvalitet crteža nije bio vrhunski „daleko od majstora kakvi su bili Maurović, Nojgebauer“, pa se pozitivno sećanje na strip pravda kako je „riječ o nostalgiji djetinjstva“. Današnji čitalac se pita zašto Desimir Žižović Buin, recimo, mora da se poredi baš s Maurovićem i Nojgebauerom, a ne s Lobačevom i Sulićem, ili sa nekim inostranim crtačima? Na istom tragu, prenosi se i odlomak iz „Jutarnjeg lista“, gde 2008. godine „stanovitog“ Desimira Žižovića Buina karakterišu kao „gornjomilanovačkog crtača oskudnog talenta“, dodajući da je „usput budi rečeno, ratne godine proveo u četničkoj uniformi“, uz tvrdnju da je strip Mirko i Slavko „treš saga“. Interesantno je da baš posle navedenih besmislica priređivači iz novina „Danas“ dovode u pitanje čuvenu Slavkovu repliku „Mirko, pazi metak“, za koju nikad nije ni dokazano da je nacrtana i napisana i koju je, po svemu sudeći, izmislio neki od davnih neprijatelja stripa.
U jednom eseju o ediciji „Nikad robom“ i kasnije u knjizi „Naš slatki strip“ pobio sam ovakve i slične teze, ali zbog mladih ljubitelja devete umetnosti kod nas, kao i zbog evidentnog nekvaliteta sveščice „Na smrt osuđeni“, ponoviću nekoliko tvrdnji koje su bitno drugačije od navedenih, a zasnovane su na davnašnjim i aktuelnim čitanjima Buinovih epizoda s malim partizanima kao glavnim junacima.

SUROGAT JEDNE LEGENDE
Naime, Mirko i Slavko su krajem 1958. godine začeti na stranicama „Dečjih novina“, koje je pokrenuo i docnije uspešno vodio Srećko Jovanović, ali su neverovatan jugoslovenski odjek i slavu, sa tiražima do 200.000 primeraka, postigli u kolekciji „Nikad robom“, gde su predstavljali samo jedan od popularnih i vrlo kvalitetnih serijala, izlazeći naizmenično sa drugim stripskim herojima, na primer, Akantom“ Radivoja Bogićevića, „Tajanstvenim vitezom“ Petra Radičevića, „Dabišom“ Božidara Veselinovića, ali i pojedinačnim sveskama sa istorijskim pričama koje su kreirali Ivica Bednjanec, Nikola Mitrović Kokan, Miodrag Đurđić, Žika Atanacković, Leo Korelc, Zdravko Sulić i drugi… Ta edicija istorijskih priča sa svih jugoslovenskih terena i iz raznih vremena, bila je zgodan kontekst proboja stripa koji je Buin, crtač, kamenorezac i bunardžija, crtao po scenarijima različitih ljudi. Da bi se pošteno sudilo o Buinovom grafizmu, potrebno je i nužno pogledati epizode iz prvih 200 brojeva edicije, kada je on imao vremena da se svakoj epizodi posveti s punom umetničkom koncentracijom. Docnije, u 70-im godinama proteklog veka, Mirko i Slavko je na talasu visoke popularnosti postao konfekcijski strip koji su radili različiti, najčešće nepotpisani crtači i hiperprodukcijom je postao nekvalitetan strip – upravo onakav kakva je sveska s brojem 374/II, koju je reprintovao „Danas“.
Dakle, u istoriji stripa o malim partizanima mogu se i moraju razlikovati tri perioda. Uvodni od starta stripa u „Dečjim novinama“ do pokretanja edicije „Nikad robom“, zatim centralni i najkvalitetniji, u prvih 200-tinak svezaka  kolekcije, i treći period, na koji se pozivaju uspostavljači i prenosioci stereotipa. Kako sam svojevremeno pokazao u tekstu o Buinu, u vrednim sveskama avanturističke priče o malim partizanima i njihovim akcijama i pored naivnosti, nose u sebi i svežinu i uzbuđenje, i akciju i katarzu, a o patriotizmu da ne govorimo. Priče Ž. Vukosavljevića su vrlo korektne, psihologija dva glavna lika kontrastirana, struktura stripske naracije uspela. U tim epizodama Buinov crtež, korespondentan sa grafizmom Đorđa Andrejevića Kuna, primer je kvalitetnog realističkog stripa, povremeno visoko kvalitetnog, skoro klasičnog. Mislim na epizode: „Okršaj u noći“, „Zbeg“, „Svaki deseti“, „Gde je moj drug“, „Neko je uhoda“, „Kraj neprijateljskih straža“, „Brži od smrti“, „Četvrti obruč“, „Tri hrabra druga“, „Bitka za vreme“, „Pod planinom“ i druge…Treba obratiti pažnju na tretman figura i likova, na vanredni Buinov osećaj za pejzaž, na izgled srbijanskih varošica (jer mali partizani mahom tu ratuju) itd. Naravno – to važi za one koji imaju prilike da listaju sve ređe sveščice sada stare blizu pola veka – što samo potvrđuje potrebu da se reprintuju baš ove najbolje priče i današnji ljubitelji devete umetnosti upoznaju sa vrednim radovima Buina, ali i drugih autora edicije „Nikad robom“. I uvek treba imati na umu da je Buinov strip bio namenjen deci.
Rekoh da je reprintovanje sveske „Na smrt osuđeni“ pogrešan potez. U toj industrijskoj „priči“ mali partizani se pojavljuju samo na korici – u dve-tri sekvence čitalac će ih nazreti kao siluete u partizanskoj koloni, a na jednoj sličici se vidi Mirkovo oko koje proviruje iz stoga sena. I to je sve od njihovih likova! Onaj ko nikad nije čitao Mirka i Slavka i ko je, recimo, prvi put došao u priliku da se sretne s ovim stripom, pitaće se u čemu je stvar. Zašto se jedan scenaristički i crtački loš strip uopšte pominje, reprizira povodom Dana pobede. Dakle namera je bila dobra i hvale vredna, ali njena realizacija je zakazala, posebno u tzv. „poklonu“, koji slučajno ili namerno (ne znam koja je gora solucija!) obmanjuje mladog i savremenog ljubitelja stripa nudeći mu surogat jedne istinske legende.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *